Neobrađene poljoprivredne parcele u BiH: Zašto?


Putujući kroz Bosnu i Hercegovinu sasvim sigurno uočavate veliki broj neobrađenih poljoprivrednih parcela. Zapušteno tlo ima nesagledive posljedice. Osim starenja stanovništva, te iseljavanja iz ruralnih sredina, ovakvim pojavama pogoduju i neregulisanost tržišta poljoprivrednog zemljišta, fragmentacija parcela, upravljanje poljoprivrednim zemljištem u državnom vlasništvu, minirana područja, erozije tla…

“U Bosni i Hercegovini je oko 2,57 miliona hektara poljoprivrednog zemljišta, od čega je ono obradivo (njive, vrtovi, voćnjaci, vinogradi i livade) u FBiH 747.000, a u RS-u oko milion hektara. Sa gledišta struke, raspoloživim zemljišnim resursima i potencijalima, jako je poražavajuća činjenica da svake godine u BiH ostane oko 35-40 posto neiskorištenih obradivih površina. Otprilike se radi oko 500.000 do 600.000 hektara u cijeloj BiH. Većina neobrađenih površina spadaju u državno poljoprivredno zemljište“, smatra Adi Pašalić, magistar agronomije.

To su sada još i poboljšani rezultati, s obzirom da se u pandemijskoj godini zbog smanjenja zaposlenosti u industriji, te subvencioniranja sjetve, monogo više ulagalo u poljoprivredu. Ali tada se došlo do novog problema. Stočari smatraju da se zemljište ubrzano pretvara iz poljoprivrednog u građevinsko, a hrane za stoku iz domaće proizvodnje nema dovoljno.

„Zagovornik sam stavljanja na korištenje državnog poljoprivrednog zemljišta stočarima. Razlog je veoma jednostavan – nedostatak obradivih površina za proizvodnju žitarica i kabaste hrane za stoku, silažnog kukuruza. U posljednje tri godine bilježi se ekspanzija stočarstva i proizvodnje mlijeka, a uslov za daljnje širenje je obezbjeđenje dovoljnih količina kabaste hrane (silažnog kukuruza i djetaline). Obzirom da su privatni posjedi potpuno iskorišteni, javlja se potreba za zakupom državnog poljoprivrednog zemljišta koje se već dugi niz godina ne koristi i propada“, kaže Emir Džafić, poljoprivredni proizvođač i predsjednik Uduženja proizvođača mlijeka „VI-Milk“.

Staviti zemlju stočarima na raspolaganje

Dnevna potreba silaže za jednu muznu kravu je 30 kilograma, što na godišnjem nivou iznosi oko deset tona. Za farmu koja u prosjeku ima 10 muznih krava treba oko 100 tona godišnje, a ta količina se proizvede na 20 dunuma kvalitetno pripremljenog, nagnojenog i obrađenog zemljišta.

„Sve je na lokalnim zajednicama koje trebaju izraditi planove kultivacije neobradivog zemljišta za pretvaranje u obradivo, koje se iz godine u godinu smanjuju zbog pretvaranja poljoprivrednog zemljišta u građevinsko, a sredstva od naknada za to pretvaranje planski i kvalitetno iskoristiti ponovo u poljoprivredne svrhe. Svjedoci smo svakodnevnog poskupljenja prehrambenih namirnica na tržištu koje u većini slučajeva uvozimo, a ovim mjerama bi ublažili sve veći finansijski pritisak na krajnjeg potrošača“, zaključuje Džafić.

Iako su oni najdirektnije pogođeni što se državno poljoprivredno zemljište ne stavlja stočarima na korištenje, pa se uvozi i skuplje plaća silažni kukuruz, najvećim krivcem smatraju administrativno-birokratski aparat. Državno zemljište je dato općinama/gradovima na upravljanje, koji trebaju izraditi planove gospodarenja poljoprivrednim zemljištem.

Laički gledano, problema nema. Toliko neobrađenog zemljišta, ljudi voljnih da rade ima i čak šta više spremni su dodatno se potruditi. Ali zemlja nije njihova. Značaj zemljišta kao resursa je uokviren i u državne zankonske odredbe gdje uživa posebnu zaštitu. Pa ipak, BiH je jedina zemlja u Evropi koja nema državno ministarstvo za poljoprivredu. Iz tog razloga sva zakonska prava i obaveze se sprovode na entitetskim i kantonalnim nivoima. Masa zakona je tu, ali oni se ne primjenjuju.

m,č..JPG
m,č..JPG
m,č..JPG