Pandemija je samo na najbrutalniji način u potpunosti ogolila dehumanizaciju društvenih odnosa u BiH


Sa jedne strane političari sa visokim plaćama, s druge ugostitelji, poslodavci, većina punih džepova u koje trpaju sve što od države „ukradu“. Između njih je radnik, onaj koji i jednim i drugima osigurava lagodan život, kojem ni jedni ni drugi ne misle dobro i vječito bi ga držali na „minimalcu“. Pandemija je samo na najbrutalniji način u potpunosti ogolila dehumanizaciju društvenih odnosa u BiH gdje je egzistencijalno pitanje običnog čovjeka odavno zanemareno. Radnik je pretvoren isključivo u sredstvo ekplatacije, fizičke i psihičke, ali i političke sa stalnom tendencijom da se iz njega uz minimalna ulaganja što više izvuče.

Vlast nesposobna da adekvatno odgovori na pandemiju teret krivice uporno prebacuje na građane. Protiv virusa se isključivo bori reduciranjem sloboda i prava, svakim novim korakom on se gura ka rubu egzistencije, sa perspektivom da ni kisika neće biti dovoljno za sve. Na leđima već pogrbljenog radnika jahala bi i opozicija koristeći ga isključivo kao sredstvo u obračunu bez jasnog cilja. Jedan od primjera je demagogija Naše stranke koja tamo gdje nije vlast traži pokrivanje 80 posto plate radnika kojima je onemogućen rad, a tamo gdje to mogu implementirati nude samo minimalac. A gazde, oni žale samo za izgubljenim profitom i gledaju da ga nadoknade prijetnjom kako će radnike poslati na biro. Nikoga u tom lancu nije briga hoće li radnik moći prehraniti svoju porodicu, oni će svoju savjest i dalje prati donacijom nekoj od javnih kuhinja pred kojim je sve više ljudi čiji se ponos i godine radnog staža sabijaju u zdjelice za hranu.

Sve politike u BiH pred radnike postavljaju lažne dileme, tako se u pandemiji ne bira između posla i zdravlja, već se ostaje i bez posla i bez zdravlja. Političari, bili oni pozicija, ili opozicija, ne žele da svi podjednako ponesemo teret epidemije. Niko ne želi ugroziti svoja primanja, a mnoga su deset i više puta veća od minimalca kojeg su im puna usta. Nije niko iz opozicije predložio da se izabrani zvaničnici solidarišu s radnicima i svoja primanja svedu na minimalac dok ne prođe pandemija. Svaki od njih bi u ovom vremenu krize od svoje plaće mogao finansirati sedam, ili više radnika koji su zbog njihovog nerada ostali bez posla. Nema ni sindikata, nevladini su ugušeni, ili kupljeni, a vladini se brinu da budžetski korisnici ne bi ostali bez naknade za prevoz. Njima to zakon garantuje, a hvala bogu sebi su skrojili i kolektivne ugovore.

Za radnike nema novca, nema za njih ni vakcina, a ukoliko se razbole pitanje je da li će moći doći do daha jer za njih je sve manje i kisika. Bez obzira na sve želimo vjerovati da će radnici opet doći do daha, da će im se u glavi brže razbistriti od političara koji ih uporno guraju u fašizam ne shvatajući da „prekarat“ ne mora nužno biti pojam opasnog stvaranja nove društvene klase. Ako bude pravde građani će bukvalno prevesti ovaj pojam i obračunati se s politikama kako bi sačuvali zdrav mozak.

IZ DRUGOG UGLA-SVA PRAVA ZADRŽANA  2020.

  • Facebook