Quo vadis, Aida?: s Oskarom, učinit će za Srebrenicu ono što je Schindlerova lista za Auschwitz




Ugledni magazin Foreign Policy objavio je ogroman članak o bosanskohercegovačkom kandidatu za nagradu Oskar – filmu Quo vadis, Aida? i redateljici Jasmili Žbanić. Autorica je Janine di Giovanni. Raport je preveo tekst u cijelosti: U ljeto 2005., desetljeće nakon genocida na području Srebrenice, zaštićenoj zono Ujedinjenih naroda, gdje su bosanski Srbi zaklali više od 8.000 uglavnom civila, muslimanskih muškaraca i dječaka, primila sam telefonski poziv od prijateljice iz Sarajeva u Bosni i Hercegovini, koja je izvijestila da je Nataša Kandić, srpska aktivistica za ljudska prava, pronašla snimak koji je u Srebrenici snimila paravojna skupina Scorpions. Kandić je čula da su pripadnici Škorpiona ubili neke od bosanskih muškaraca. Pod velikim osobnim rizikom, Kandić je pronašla bivšeg člana grupe, odvezla se u Hrvatsku i suočila se s njim. Dobila je kopiju videozapisa i poslala ga Haaškom sudu za ratne zločine. Film je krajnje mučan. Na njemu se vide nemoćni bosanski muškarci izbačeni iz kamiona – pretučeni, moleći za vodu, moleći za život. I stariji muškarci i tinejdžeri bili su prisiljeni sami kopati grobove prije nego što su strijeljani. Nikada neću zaboraviti da se ubice rugaju i ismijavaju svoje žrtve dok se suočavaju sa smrću u sirovom teroru. Nekoliko sedmica kasnije, odletila sam u Bosnu, gdje sam deset godina prije izvještavala iz rata. Uz pomoć Međunarodnog odbora za nestale osobe, organizacije koja koristi forenzičke dokaze kako bi sastavila i identificirala posmrtne ostatke žrtava Srebrenice, srela sam se s porodicama muškaraca ubijenih u videu. U blizini Tuzle zatekla sam Senadu Ibrahamović. Imala je samo 12 godina kad je vidjela oca kako odlazi u šumu tog vrućeg julskog popodneva 1995. Sjeća se da je bila ljuta na svog oca – nije željela da je ostavi. Stajala je na prozoru gledajući ga kako se smanjuje dok je nestajao u šumi, podižući ruku da maše na pozdrav. Ibrahamović se sjetila da je nosio traper jaknu. Godinama kasnije, nikad ne znajući sa sigurnošću šta se dogodilo njezinu ocu, vidjela je njegovu traper jaknu na snimci smrti Škorpiona. Čovjek koji je molio za vodu i život bio je njezin otac. Gledala je njegovo smaknuće. U poluizgrađenoj kući izvan Sarajeva upoznala sam Nurijaju Alispahić, čija su dva sina i suprug ubijeni u Srebrenici. Gledala je kako njeno najmlađe dijete, u to vrijeme samo 16 godina, muče, a zatim ubijaju Škorpioni. Tresla se dok smo razgovarali i činila mi se više kao duh nego kao žena. Šapnula je: “Mir ću imati tek kad umrem.” Tada sam upoznala Mevludina Orića, jednog od samo 15 muškaraca koji su preživjeli ubijanja Srebrenice. Ostao je živ kroz haos držeći mrtvo tijelo svog 14-godišnjeg rođaka nad svojim. Kad je pala noć, izvukao se iz gomile tijela i pobjegao u mraku. Rekao mi je da svake večeri kad legne u krevet i svako jutro kad se probudi, vidi isto: smrt. Tlo je, rekao je, bilo natopljeno krvlju. Fouad Riad, jedan od sudaca Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, precizno je opisao Srebrenicu kao “stvarne prizore iz pakla, napisane na najcrnjim stranicama ljudske historije”. To je precizan razlog zašto je Quo Vadis, Aida? – novi film bosanske redateljice Jasmile Žbanić – toliko važan i zašto je s pravom ušao u uži izbor za ovogodišnje nominacije za Oskara za najbolji međunarodni igrani film. Quo Vadis, Aida? – ako osvoji Oskara u aprilu – učinit će za Srebrenicu ono što je Schindlerova lista učinila za Auschwitz: urezati tragediju i zločin u kolektivno sjećanje kako nikada ne bismo zaboravili što se tamo dogodilo. Film se fokusira na trodnevna ubistva u Srebrenici očima lokalne žene koja radi kao prevoditeljica za Ujedinjenu Ameriku, Aidu. Dok prevodi za muškarce koji će na kraju pobiti njezin narod, Aida također očajnički pokušava spasiti supruga i dva sina. Film se otvara scenama iz njenog nježnog predratnog života. Aida, bivša učiteljica udata za direktora škole, odlazi na bezbrižne zabave i porodična okupljanja. Život je dobar. Tada se prebacuje na iznenadnost rata. Srebrenica je bila pod opsadom gotovo tri godine, pretrpivši ogromnu štetu prije nego što su Srbi konačno zauzeli grad 11. jula 1995. Prestravljeno stanovništvo, koje je bilo razoružano, pohrlilo je u mirovni bataljon Ujedinjenih nacija radi zaštite. Srebrenica je, zajedno s još pet gradova – Žepa, Goražde, Sarajevo, Tuzla i Bihać – proglašena sigurnim utočištem Ujedinjenih nacija, koje je međunarodna zajednica trebala štititi. Bila je to užasna zabluda. Bili su to gradovi koji su izgleda najviše patili. Poput jednako snažnog filma Angeline Jolie iz 2011. godine o logorima za silovanje u Bosni, U zemlji krvi i meda, u Žbanićevom filmu nema sentimentalnosti. Quo Vadis, Aida? kreće se krajolikom užasa. Majke odijevaju svoje tinejdžere poput djevojčica kako bi im spasile život jer su muškarci i dječaci odvojeni od djevojčica i žena – i odvedeni u smrt. Komšije se okreću protiv komšija. Žene se ubijaju dok kuhaju ručak. U jednoj sceni vidimo mladog dječaka istrgnutog iz majčinih ruku. Vidimo ljude koji drže kućne ljubimce koje su zgrabili dok su ih žurili iz svojih domova. Vidimo zbunjene muškarce kako ulaze u sobu, puške spuštene kroz prozore, a muškarce poprskane mecima. Također vidimo službenike Ujedinjenih nacija, koji su trebali zaštititi civile Srebrenice, u najgorem slučaju: birokrati privezani za sistem. Činjenica da više od 8.000 duša više nije na ovoj zemlji jer poruka nije stigla do pravih ljudi u sjedištu Ujedinjenog Kraljevstva srušit će se kao najveći neuspjeh međunarodne zajednice. Nizozemski vojnici kojima su Ujedinjene nacije zadale odbranu grada bili su znatno nadjačani od strane Srba. Ali napustili su ih i njihovi zapovjednici. Njihovi šefovi u Nizozemskoj i u Ujedinjenom Kraljevstvu bili su ili na ručku ili na odmoru – tako da niko nije mogao izdati naredbe za zračne napade koji bi spasili Srebrenicu. Aida, gledajući kako se sve to odvija, nemoćna je. Poput apostola Petra koji se suočio s Isusom na Apijevom putu – kršćanskoj basni iz koje dolazi naslov – i ona je uhvaćena na strašnom putovanju koje izvrće vlastitu sudbinu. “Karakter prevoditelja činio mi se pravim uglom da ispričam priču”, rekla mi je Žbanić. “Imala je više informacija od ostalih Bosanaca, ali i dalje je Bosanka. Bila je između dva svijeta. Misli da joj na neki način posjedovanje značke UN-a daje privilegiju. Ali nije.” Za mene je najbolnija scena bila kad je Aida očajnički pokušavala sakriti sina i muža u krugu Ujedinjenih nacija. Kucajući na vrata nizozemskog zapovjednika – koji je trebao biti pukovnik Thom Karremans, šef garnizona Ujedinjenih nacija u Srebrenici – moli ga da otvori vrata i intervenira. “Oni tamo ubijaju ljude”, kaže ona tiho. Ali nizozemski zapovjednik je paraliziran. Kad pokušava doći do sjedišta Ujedinjenih nacija, osujećuju ga nadređeni koji mu govore da bi trebao smiriti Srbe. Ne može dobiti odobrenje za zračne napade. Užasno zna da će zauvijek biti sudionik u masovnom ubistvu. (Od masakra, Nizozemska je priznala svoju ulogu u strahoti; nakon posebno prokletog izvještaja 2002. godine, premijer i cijeli kabinet podnijeli su ostavku.) Žbanić, koja je poznata po režiji još dva snažna filma smještena u Bosni, život dijeli između Berlina i Sarajeva. Za snimanje filma trebalo joj je šest godina, uglavnom zato što osjeća da “vrijeme nije bilo pravo”. Sada je rekla, “s porastom desničarskih vlada, političkom neizvjesnošću i neodgovornim predsjednicima, ljudi više razumiju što se dogodilo u Bosni.” Njezin film, naglasila je, prikazuje što se može dogoditi kad ljudi “izgube sigurnost”. Sigurno, živeći u COVID-19, više nego ikad razumijemo krhkost naše sigurnosti. Jedan od njezinih ciljeva je educirati novu generaciju Bosanaca koji ne znaju – ili čije vođe ne žele da znaju – šta se dogodilo. Također želi obilježiti spomen na preživjele. Mnogi članovi porodica godinama pokušavaju doći do kostiju svojih najmilijih kako bi ih mogli pokopati. Srbi su znali, čak i dok su ubijali, da su počinili ratni zločin: u nekim su slučajevima pokušali sakriti kosti u više grobova. Skupina žena poznata kao Majke Srebrenice na kraju je pokrenula građansku tužbu protiv Ujedinjenih nacija zbog kršenja dužnosti da spriječi genocid. “Za mene su ove žene iz Srebrenice bile svetice”, rekla je Žbanić. “Uvijek mislimo da su sveci na nebu, ali ove su žene s nama na zemlji, na zemlji. Ovo je priča o njihovom putovanju”. Da bi potaknula tvrdnju da je Bosna i danas podijeljena etnonacionalizmom, Žbanić je odlučila premijeru filma održati u Potočarima, mjestu spomenika i groblja u Srebrenici. Pozvala je srbijanske novinare i studente. Jedan srpski student došao joj je u suzama, rekavši joj da nije imao pojma da se to dogodilo. Drugi joj je napisao pitajući se zašto to nije u njihovim historijskim knjigama. “Za mene je to bilo najljepše”, rekla je. No, umjesto da se više rasvijetli što se dogodilo, dogodilo se krečenje zločina. Poricanje genocida među zapadnim donositeljima mišljenja započelo je s austrijskim romanopiscem Peterom Handkeom, dobitnikom Nobelove nagrade za književnost 2019. Handke nije samo ispitivao događaje u Srebrenici, već je održao pohvalni govor na sprovodu Slobodana Miloševića, srpskog čelnika i etnonacionalističkog demagoga na vlasti u vrijeme genocida kojem je u Haagu suđeno za ratne zločine. Prošle je godine profesorica sa Univerzitet u Bostonu Jessica Stern objavila knjigu My War Crime, knjigu koja se temelji na njezinim intervjuima s zloglasnim ratnim zapovjednikom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem u zatvoru. Stern, koja je ranije rječito pisala o vlastitoj osobnoj traumi, vjerovatno je krenula istraživati ​​um sociopata. No, izgubila je razumijevanje za knjigu i, kako je priznala, pala je pod čaroliju – prema njezinim riječima – “hipnotičkog” i “bajronskog” osuđenog ratnog zločinca. Čitava knjiga sredstvo je za čovjeka odgovornog za masovno ubistvo kako bi pokazao svoje pomanjkanje kajanja zbog groznog rata koji je rastavio zemlju. No, možda se najveća pobjeda historijske amnezije i ratifikacija ubojitog etničkog čišćenja dogodila u samoj Srebrenici. U glasanju za gradonačelnika 2016. godine, grad – koji je prije rata imao muslimansku većinu i danas je 55 posto Srba – izabrao je Mladena Grujičića, Srbina koji je u ratu izgubio oca i odbija zločine u Srebrenici nazvati genocidom. “Genocid u Srebrenici i dalje se negira”, rekla je Žbanić. “Nismo mogli snimati [u gradu] jer gradonačelnik i dalje kaže da se genocid nije dogodio.” Quo Vadis, Aida? izaziva sve ovo. Žbanić se nada da će to vidjeti i Srbi i Bosanci. “Srbija ima mnogo, puno glasova”, rekla je – ne samo onih koji bi htjeli zaboraviti historiju. Film završava s nadom. Aida se vraća u mješovitu Srebrenicu – u školu s muslimanskom i srpskom djecom. “Ima nade”, odlučno je rekla Žbanić. Što prije ljudi vide njezin film, rekla je, “prije će biti izliječen.


m,č..JPG
m,č..JPG
m,č..JPG